Moj Povratak

13.10.2010.

Kroz vječnost ćemo prolaziti ali nećemo znati da je ona dio nas, vjekovi će nas doticati, a nećemo ih osjetiti i to će biti ono najdivnije. Nećeš znati da si dio vječnosti, a biti ćeš njen tvorac, pitam se zašto? Ti ćeš mi odgovorit kad dođe vrijeme za to, ja sam ipak neznalica, da, samo neznalica, bio i ostao. I kao što majka ljubi svoje dijete tako ćeš ti ljubiti prostranstva života koja će se pružati pred tobom. To će biti trenutci neizmjerne sreće. Stajat ćeš sam i tražiti nekoga da mu zahvališ za osjećaj koji ti ispunja i dušu i srce. Znat ćeš da je taj osjećaj od nekoga tko te poznaje bolje od svih..
Pronašao sam Ga!!

Beskraj

09.02.2009.

Obzor smo neba i mora
u kružnom sjaju zrake zalazećeg sunca.
Onda... tišina mora i oluja neba,
Tada... huk pjene i lahor vjetra.
Postasmo zapad slijepima, a istok
drugima.
Ponovni istok.
Tu, u noći, postasmo u Njemu.
Upoznah Te u sebi...
Tamo, poradi nas, na suncu
neki drugi rastu.
Beskraj obzorja našeg sunca.

Vjera ili o vjeri

Vjera je najviša strast u čovjeku. Vjerojatno u svakom naraštaju ima mnogo onih koji do nje nikad ne dospiju, ali nitko ne dospijeva dalje. Ima li i u našem vremenu puno onih koji je nikad ne otkriju, ja o tome neću govoriti, usuđujem se samo reći u svoje ime, i kao takav ne mogu prešutjeti da ću još dugo imati posla s vjerom, ali pritom ne želim iznevjeriti ni sebe samog, ni ono veliko time što ću vjeru svoditi na nešto beznačajno, na neku dječju bolest koju treba što je moguće brže preboljeti. Ali čak i za onog koji nije nikad dospio do vjere, život ima dovoljno zadataka, i ako on njima pristupa pošteno i s ljubavlju, ni tada život ne bi trebao biti proigran, premda nikada ne može biti jednak životima onih koji su shvatili i prigrlili ono najviše. A onaj koji dođe do vjere, taj se kod nje neće ukopatištoviše usprotivio bi se kad bi mu to tkogod prigovorio, baš kao što bi se i zaljubljeni uvrijedio kad bi mu se reklo da se on zaustavlja kod ljubavi, jer on bi tada odgovorio: "Ja se nipošto ne zaustavljam, pa u tome mi je sav život." Ipak, on zapravo i ne ide dalje, u smislu da bi išao nečemu drugom, jer kad je jednom on dospio ovamo, on onda sve vidi na jedan drugi način...

Stihovi

07.01.2009.

Stihovi zbog kojih patim samo su prividni obris moga drhtaja,
pogleda na život, pogleda na svijet.
Osuđen na doživotno lutanje,
gubim preostali tračak svog ponosa i u strahu plačem.
Zar je teško biti voljen?

Samo za nju

Živjeti u nadi da sutra nosi bolje,
a zapravo biti tvorac velike propale fantazije.
Vođen tragom slijepe ljubavi, ugušen u pjesmi,
pokušavam pronaći izlaz u krilu tvoga srca.
I kako sada zaboraviti tebe? I kako sada osjećati bez tebe?
U tvojim sam očima tražio sebe, svoj put.
Izgubljen u sjećanju sada znam,
postat ćeš propali san moje mladosti…

Drugo Ja

17.12.2008.

Neki čovjek susretne starog prijatelja - koji oduvijek pokušava uspjeti u životu, ali bez rezultata. "Moram mu dati nešto novaca", pomisli. Međutim, te večeri ustanovi da se njegov stari prijatelj u međuvremenu obogatio i da mu je zapravo došao vratiti sve dugove koji su se skupili tijekom godina.
Pođu u neki bar u koji su običavali zajedno zalaziti i ovaj svima plati piće. Na propitkivanja kako je na poslijetku uspio, odgovori da je do nedavno živjelo njegovo Drugo Ja.
Što je Drugo Ja? - pitaše ga.
Drugo ja je onaj koji me je naučio kakav bih ja trebao biti, ali me nikada nije suočio s onim što ja doista jesam. Moje Drugo Ja vjeruje da je naša obveza cijeli život uložiti u razmišljanje kako zgrnuti novaca koliko god je u našoj moći, kako bismo se osigurali da u starosti nećemo umrijeti od gladi. Taj toliko razmišlja, toliko razrađuje planove o stjecanju novca, te otkrije da je živ tek kad su njegovi zamaljski dani već gotovo odbrojani. A tada je prekasno.
A ti, tko si ti?
Ja sam kao što je svatko od nas koji sluša svoje srce. Svatko tko je opčinjen tajnom života, tko je otvoren za čuda, tko osjeća veselje i zanos u onome čime se bavi. Samo što me Drugo Ja, u strahu od razočaranja, kočilo u svemu.
Ali patnja postoji - rekoše ljudi u baru.
Postoje porazi. Ali nitko ih ne može izbjeći. Zbog toga je bolje izgubiti nekoliko bitaka u ratu za ostvarenje svojih snova, nego biti poražen, a da ni ne znaš za što se boriš.
I to je sve - začudiše se ljudi u baru.
Da. Kad sam to otkrio, probudio sam se odlučan da budem ono što sam ustvari uvijek želio biti. Drugo Ja ostalo je tamo, u mojoj sobi, promatrajući me, ali nisam ga više pustio ući - iako me nekoliko puta pokušavalo ustrašiti, opominjući me na opasnosti nerazmišljanja o budućnosti.
Od trenutka kad sam prognao Drugo Ja iz mog života, božanska je moć počela djelovati i dogodiše se čuda. Možda je ona bila to Drugo Ja, ja znam, vi ćete morat sami dosegnuti tu spoznaju.

O hladnoći

14.12.2008.

Sjećanja na tu noć su zbunjujuća i maglovita. Znam samo da sam bio blizu smrti - ali ne sjećam se kako je izgledala, ni kamo me vodila.
Voljeo bih je se sjetiti - kako bih mogao i nju izbrisati iz mog srca. Ali ne ide. Sve mi se to čini kao san, od trenutka kad sam izišao iz mračnog tunela u svijet kojeg također već bijaše pokrila noć.
Ni jedne zvijezde nije bilo na nebu. Mutno se sjećam da sam otišao do auta, zgrabio mali ruksak koji sam imao sa sobom i počeo hodati bez cilja. Došao sam do rijeke, šum vode bio je sveprisutan, legao sam na zaleđeno tlo i hladnoća me brzo umrtvila. Na trenutke bih pomislio da ću zasigurno umrijeti ako ne nađem neko skrovište, ali - što onda? Sve što je bilo bitno u mom životu velikodušno mi je dato u par mjeseci - i oduzeto u jednoj minuti, a da nisam dobio ni šansu da se borim. Tijelo mi se počelo tresti od hladnoće, ali nisam mario za to. Već će se umiriti, potrošit će svu energiju da me pokuša zagrijati i iscrpiti se. Onda će se mir vratiti u tijelo i smrt će me prigrliti u svoje naručje. Drhtao sam više od sat vremena. I onda je došao mir. Prije nego što sam sklopio oči, začuo sam glas svoje majke. Bila je to priča koju mi je pričala dok sam bio još dijete, ni ne sluteći da je to zapravo priča o meni.
"Jedan mladić i jedna djevojka zaljubiše se ludo. I odlučiše se zaručiti. Zaručnici se uvijek međusobno daruju. Mladić bijaše siromašan - jedino vrijedno što je imao bio je sat kojega je naslijedio od djeda. Misleći na prekrasnu kosu svoje voljene, odluči prodati sat kako bi kupio jednu lijepu kopču za kosu od srebra." "Ni djevojka nije imala novca za poklon svom zaručniku. Zato ode do dućana glavnog trgovca u tom mjestu i proda svoju kosu. Novcem koji je dobila kupi zlatni lanac za sat svog dragog. I tako na dan zaruka, ona mu pokloni lanac za sat koji je već bio prodan, a on njoj kopču za kosu koje više nije imala."

O rijeci

06.12.2008.

Na obalu rijeke sjeo je i plakao. Legenda kaže da sve što bi palo u tu rijeku - lišće, kukci, ptičja pera - sve se pretvori u kamenje njenog korita. O, kamo sreće kad bih i on mogao iščupati svoje srce iz grudi i baciti ga u bujicu, pa ne bi bilo više boli, ni čežnje, ni uspomena.
Sjedio je na obali te rijeke i plakao. Zima je bila oštra i osjećao je kako mu ledene suze klize niz lice, da bi se potom pomiješale s ledenom vodom koja je protjecala prednjim. Negdje se ova rijeka sjedinjuje s drugom, pa još s nekom drugom, sve dok se daleko od njegovih očiju i njegovog srca sve te vode ne uliju u more.
Neka njegove suze teku što dalje, da njegova ljubav nikada ne sazna da je jednog dana plakao za njom. Neka samo teku što dalje, pa će jednom zaboraviti i rijeku i maglu i puteve kojima su zajedno prolazili.
Zaboravit će ceste, planine i poljane svojih snova - snova koji su bili njegovi, a on ih nije poznavao. Još se uvijek sjećao onog magičnog trenutka, onog časa u kojem je jedno "da" ili jedno "ne" izmijenilo njegov cijeli život. Činilo mu se kao da je bilo jako davno, a - ipak prošlo je bilo samo nekoliko dana.
Pokušaj živjeti. Sjećanja su za starije - rekla mu je ona. Možda nas ljubav postara prije vremena i pomladi kad je mladost već iza nas - odgovorio je.
A kako se ne sjećati tih trenutaka? - pitao se on. Zato je i pisao, da bi tugu pretvorio u čežnju, a samoću u uspomene.
Sve su ljubavne priče jednake.

Agamemnon i Ifigenija

04.12.2008.

Kad nešto ometa neki pothvat koji je važan za čitav narod, kad takav trud bude obustavljen nemilošću neba, kad rasrđeno božanstvo pošalje zatišje koje ismijava svako ljudsko nastojanje, kad vrač izvrši tešku zadaću - objavi da bog zahtijeva mladu djevojku za žrtvu - tada otac mora junački prinijeti ovu žrtvu. Velikodušno mora sakriti svoju bol, iako bi najradije bio "mali čovjek koji smije plakati", a ne kralj koji se mora držati kraljevski. I premda bol prodire samo u njegove grudi, ako u narodu ima samo trojicu pouzdanika upućenih u njegove poslove, uskoro je cijeli narod upućen u njegovu bol, ali i u njegov čin kojim mora žrtvovati svoju kćer, lijepu mladu djevojku, za dobro naroda. "Plemenitih li grudi! Lijepog li lica, svijetloplave li kose!" (Euripid)
Kći će ga ganuti suzama, otac će okrenuti lice, ali poput pravog junaka mora ispuniti obećano. Kad se vijest o ovome pronese domovinom, tada će mlade lijepe Grkinje porumenjeti od zanosa, a ako je žrtvovana kći bila nečija zaručnica, zaručnik se neće rasrditi, nego će biti ponosan što i on sudjeluje u očevu činu, jer je djevojka bila njemu bliža i više nego samom ocu...

Princeza

29.11.2008.

Jedan se mladić zaljubljuje u princezu, i čitav sadržaj njegova života leži u ovoj ljubavi, pa ipak je odnos takav da se ne može ostvariti, mladić nikada ne ostavlja svoju ljubav ni za sva blaga ovoga svijeta. On nije plašljiv, ne boji se pustiti da mu se ljubav ušulja u najskrivenije, najudaljenije misli, ne boji se da bezbrojnim ovojima obavije svaki ligament njegove svijesti. Ponekad osjeća jednu blaženu strast koja dopušta ljubavi da mu prožme svaki živac, a ipak mu je duša dostojanstvena jednako kao i duša onog koji je ispio pehar otrova i osjeća kako mu sok prodire svaku kap krvi, jer - taj trenutak je i život i smrt. Kad je u sebe upio svu ljubav, i sam u nju posve uronio, onda mu ne nedostaje hrabrosti da sve pokuša i na sve se odvaži. Pogledom prelijeće preko životnih odnosa, saziva brze misli koje kao golubice izdresirane na pljesak rukama poslušno reagiraju na svaki njegov mig, vitla štapom iznad njih i one se obrušavaju u svim smjerovima. Ali kad mu se one vrate , sve kao tugovjesnice, i objave mu da se radi o nemogućem, on ostaje miran, zahvali im se. Ali osjetit će upravo bol, no ipak će se pomirit s tim. Ljubav prema princezi za njega je postala izrazom vječne ljubavi, poprimila je jedan religiozni karakter, preobrazila se u ljubav prema Vječnom Biću koja mu potpuno uskraćuje ostvarenje ljubavi prema princezi, ali ga ipak pomiruje u onoj vječnoj svijesti njezine važnosti u dimenziji vječnosti, što mu nikakva stvarnost ne može uzeti. Budale i mladi brbljaju o tome kako je čovjeku sve moguće. To je međutim velika zabluda. Duhovno gledano, sve jest moguće, ali u svijetu konačnosti ima mnogo onoga što je nemoguće. Međutim ono nemoguće on čini mogućim time što on to izražava duhovno, a to duhovno izražava tako što se toga odrekne. Ona želja koja bi ga htjela odvesti u stvarnost, a koja se nasukala na nemogućnosti, sad se okreće prema unutra, ali ona zbog toga nije ni izgubljena, ni zaboravljena. Ponekad je u njemu mračni pokret želje što budi sjećanje, a ponekad ga budi i on sam, jer on je preponosan da bi poželio da ono što je bilo sav sadržaj njegova života sada bude samo stvar jednog prolaznog trenutka. On ovu ljubav čuva mladom, a ona s njim raste u godinama i ljepoti...i nikad ne prestaje...